Liminal Balkans

Broj 2 - Godina 6 - 06/2016

Uvodnik

It was our presumption that we would be able to tackle and cover, or at least sketch and therefore possibly define the equivocal notion of the Balkans that led us to the idea of dedicating an issue of our journal to this task. However, as these things usually end up, we were proven wrong. The notion of the Liminal Balkans even after the issue was concluded remained the same – a threshold, an elusive construct whose discursive diversity and complexity only instigated numerous new questions, together with new starting points for alternative debates, coming in the end full circle to the initial premise presented by Maria Todorova about the Balkans as a transitional space...

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

Albania lies at the crux of the doubly oriental identity of the Balkans on account of its Ottoman and Socialist past. This paper examines the role of the Ottoman Empire in literary works that engage with history in an effort to articulate a conception of Albanian identity as fundamentally European. The Kosovar epic ballads of Millosh Kopiliq and Ismail Kadare’s novel The Siege both portray the medieval conflicts between Albanians and Ottomans. Yet the works do not simply assert the cultural superiority of Albanians in the face of “oriental barbarism”. Instead, the Ottomans serve to dramatize the ambiguous cultural and geographical positioning of Kosovo and Albania. Using Lucien Goldmann’s method of genetic structuralism, this study understands the particular identity articulated in each text as a response to the geographical, cultural and political environment of its author.Keywords: identity, nationalism, Kadare, Albania, Kosovo, orientalism, Ottoman Empire, Millosh Kopiliq...

Pročitaj cijeli članak →

Sudbine ljudi s ruba portugalskog društva – koji tešku muku svakodnevice žive iz dana u dan, boreći se protiv gladi i neimaštine, svaki na svoj osobit, a opet sličan način – životne su priče koje nam u trećem dijelu tetralogije prikazuje mladi portugalski književnik Valter Hugo Mae. Godine 2004. objavljen je prvi dio tetralogije, pod naslovom o nosso reino (naše kraljevstvo), u kojem je protagonist dječak. Već dvije godine kasnije, 2006., izlazi o remorso de baltasar serapiao (kajanje baltasara serapiaoa), priča o mladosti glavnog lika, a tetralogija završava romanom stroj za pravljenje španjolaca (máquina de fazer espanhóis), objavljenom 2010. godine, koji pripovijeda o sudbini 84 – godišnjeg Antónia Silve, koji starost provodi u domu za umirovljenike. ...

Pročitaj cijeli članak →

Dogodilo se to u srijedu, to prosvjetljenje o kojem svi pričaju. Utorkom je Pedro bio Srce i razbijao gubice. Laka kategorija, žestok borac. S crvenom maskom i trokutastim crvenim boom na glatkim prsima. Uhvatio bi protivnika u polugu i stezao, sve dok se ne prestane opirati, i tek tad rekao sucu – Broji! Nema veze što sudac ne bi brojio ili bi brojio prebrzo, sve je to bilo samo predstava. Publika želi adrenalin, svjetla, galamu s tribina, divlju eleganciju borbe koja ga je svakog utorka navečer pretvarala u zvijezdu. Svakog bi utorka izlazio u noć, ozaren od pobjede.Zatim bi tu energiju ispucao s Marinom u najbližem motelu, ali vrlo brzo, dok bi je vozio kući, stvarnost bi počela nagrizati taj sjaj: jednosoban stan, Marinin stari, sav podbuhao od jeftina alkohola i buljenja u televizor, s poraženim izrazom lica, kao netko tko je svjestan koliko je zapravo jadan, tko neprestano smišlja kako da se izvuče, ali se nikako ne usudi napraviti prvi korak. Tad bi se Srce opet pretvorio u Pedra. Sutradan, na gradilištu, dok bi nosio vreće cementa i slagao cigle, preobrazba bi bila potpuna i Pedru bi opet bio pun kurac svega....

Pročitaj cijeli članak →

Avionsku kartu kupila sam u jedan ujutro u somalijskom internet-caféu otvorenom dvadeset četiri sata na dan u prizemlju zgrade u Hackneyju, gdje sam imala garsonijeru. Nekoć sam imala laptop, ali sam ga prodala. Ne zato što mi je osobito trebao novac, iako mi je uskoro i zatrebao jer je poslije bilo nemoguće naći posao. Stavili su u novine našu sliku, znate, s odmora na Kreti, na koji smo otišli četiri i pol mjeseca nakon što smo se upoznali; ja držim nož i vilicu povrh slabo pečena odreska kao kanibal, a njegovo suncem opaljeno lice pritisnuto je uz moje, oči poluzatvorene jer smo cijeli dan pijuckali nešto na vrućini. Upravo mi je rekao da me voli i na toj fotografiji prokleto blistamo. Slika je idealna za ono što su novine htjele prikazati; posrećilo im se pa su je dobili samo zato što je visjela iznad moga radnog stola na poslu, a poslije se, naravno, nisam tamo smjela vratiti. Ali ne, nije bilo zbog novca, prodala sam laptop jer nisam mogla prestati pretraživati internet. Uzela sam tri slobodna dana. U call-centru to se može, uzeti slobodno u zadnji tren. Prečesto to radim jer se katkad ne mogu suočiti s djevojkama s narančastim puderom i njihovim licima koja kažu „al ono, fakat” i dečkima s jeftinim, sjajnim kravatama pastelnih boja koje bazde na cigarete Benson & Hedges dok drsko šeću pokraj mene. Od svih njih sam starija deset godina i budući da je neki konzultant odlučio da će voditelji ureda spremnije kupovati fluorescentne žarulje koje im nude poslovno odjeveni telefonisti, nosim svoju nekadašnju odjeću, elegantne suknje i bluze; kao da nosim duha. Dobro mi ide, doduše; u glasu mi se čuje osmijeh, tako kažu, pa su me zadržali iako svaki dan nastane gužva kad ne žele sjesti za stol pokraj mene. Mislim da ti klinci, koji stoje vani u kaljuži dok između smjena puše i jedu piletinu i pomfrit iz malih kartonskih kutija, imaju vrlo jadne živote. U početku sam ih čak sažalijevala, ali nekomu poput mene sažaljenje je luksuz. Mislila sam i da će im dosaditi da me provociraju, ali u dulje od godinu dana koliko ondje radim, još im nije dosadilo. ...

Pročitaj cijeli članak →