The Book and Beyond

Broj 1 - Godina 2 - 12/2011

Uvodnik

About a year and a half ago, or perhaps it was more, no one seems to remember the exact day anymore, when we decided to start [sic] – a Journal of Literature, Culture and Literary Translation, in our minds we had a small journal that would nevertheless stimulate debates and challenge authors to participate with their contributions in hope of offering a somewhat different view on various topics and themes that we think about in our professional life and work. We hoped for some hundred or perhaps two hundred pages of articles, essays and translations; we counted on contributions from our friends and colleagues from Croatia and secretly dreamed that someone from abroad will find our journal interesting enough to join in. And today, when we are releasing our third issue that counts well over five hundred pages of articles, essays and translations, with more than twenty authors from all over the world, we are safe to say that we more than exceeded our initial expectations and even our wildest hopes. ..

Pročitaj cijeli članak →
Izdvojeno

What is a book? Perhaps the notion refers firstly to an articulate format: to a substantive amount of printed pages bound together. Yet it also presupposes an articulate discourse: these pages are bound together for a reason, they have a single organizing principle in the conceptual as in the material level. The order in which the pages are arranged corresponds to the gradual spinning out of an overall sense. Furthermore, this coherent material and discursive entity circulates in social worlds, becoming charged with different attributes according to context. A consistent symbolic role in a given time and place may lead a book to operate as the book, or at least allow the generic idea of the book to act as a constant mediation in our relationship with any particular volume. Homi Bhabha, for example, has described how “the English book” – a blanket reference to canonical Western texts such as The Bible – impacted the postcolonial contexts in which it was introduced. According to Bhabha, the English book is emblematic of original truth, whether it be the word of God, the entrance into history by way of the written record, or the universal truths proclaimed by humanist literary traditions. All these truths tend to become reified by means of the foreign, imposed, printed text in contexts of reception that hold different configurations of orality and writing (102-122). ...

Pročitaj cijeli članak →

U članku se analizira uloga knjige u pet ključnih ruskih distopija u dvadesetom stoljeću (Mi, Čevengur, Iskop, Plavo salo i Kis). U svakoj od ovih distopija knjiga/umjetnički tekst (kako se knjiga shvaća u ovom članku) ima jednu od ključnih uloga – posebno u dvije recentne distopije (Plavo salo i Kis). Knjiga se u ruskim distopijama promatra kao jedno od temeljnih obilježja čovjeka i sve promjene čovjeka kao individue ili društvenog bića reflektiraju se na knjigu ili pak knjigom bivaju potaknute.Možda je čudno ili možda tek loš stil započeti članak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne mogu se oteti potrebi započeti ovaj članak razmišljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katoličke svete mise. Slabo pamtim pa me zanimaju načini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me čudi (da, čak i zaboravljivu mene) zašto svećenik koji je održao tisuće misa uporno gleda u nekakvu ogromnu knjigu i čita iz nje. Usporedivši misu (možda obostrano bogohulno?) s predavanjem, mene je gledanje svećenika u tu ogromnu knjigu koja zauzima jedno od središnjih mjesta na oltaru (kako na poprilično djetinji način možemo definirati misal) asociralo na profesora koji nije dobro pripremio predavanje ili je jednostavno loš predavač pa cijelo vrijeme gleda u “šalabahter”. A znajući ozbiljnost katoličkog školovanja i u njemu značaj bogoslužja, nisam mogla prihvatiti činjenicu da misal uistinu služi samo zato da bi vodio ili barem pripomogao svećeniku kroz obred (kako mi je objasnio kolega koji je završio bogoslovni fakultet). I ovdje sad dolazi onaj neznanstveni dio – jer ga ne mogu potvrditi, a u ovom trenutku možda i ne želim – da mi se čini kako misal zapravo služi kao potvrda istinitosti onoga što se na misi događa, to jest onoga što se na misi slavi i štuje. Zapisano je – dakle, istina je. O vjeri u “zapisano” svjedoči i ovaj dijalog iz Čevengura....

Pročitaj cijeli članak →

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omogućava peer-to-peer, izravnu komunikaciju dvaju računala. Kanali neovisne distribucije postojali su i ranije, prvenstveno u polju alternativnih ili opozicijskih kultura u obliku DIY praksi, no domet njihove distributivne mreže bio je slab. Mreža je kanal do sada nezamislive fleksibilne distribucije, nehijerarhijski kanal koji (digitalnoj) proizvodnji pripaja dodatnu vrijednost. Politička, ekonomska i kulturalna pitanja redefinirana su arhitekturom te protokolima koji tu arhitekturu definiraju. Protokoli su pravila koja su podređena socijalnom konsenzusu. U tom smislu politička teorija novih medija mora napustiti mit “osnaživanja čitatelja” i krenuti prema složenom tipu materijalne analize ili analize arhitekture te socijalnih pravila koja tu arhitekturu definiraju. Proizvodno-distribucijski subjekti i tekstovi naseljavaju sve mrežne komunikacijske kanale. Bloganje, Twitteranje, Facebookanje, Flickeranje, YouTubanje naših života dio je procesa lifestreama. Dio je ontologije elektroničkog identiteta ultimativni zahtjev za menadžeriranjem života koji se provodi translacijom identitetskih varijabli na Mrežu. ...

Pročitaj cijeli članak →